Neki rastanci ostaju zauvek urezani u sećanje. U tih nekoliko poslednjih trenutaka najvažnije je biti tu – držati ruku, podeliti tišinu, nasmejati se zajedno.
Prenosimo Vam priču iz komšiluka, priču naše volonterke Aleksandre koja pokazuje koliko jedan osmeh, blagi dodir i topla reč mogu da promene nečiji dan.
„Mnogima je nelagodno da govore o onome što dolazi na kraju života – o smrti. A, sve o čemu se može govoriti – ljudski je. I sve što je ljudski – vredno je naše pažnje.
Poslednji dani moje bake tetke u nemačkom hospisu bili su teški za gledati, slušati i doživeti. Ipak, to su bili retki trenuci kada smo svi mogli biti zajedno – da je držimo za ruku, da podelimo šale ili samo ćutimo u istom prostoru.
Tog jutra ustala je i rekla: „Spremna sam.“ Te reči su nas presekle. Pogledali smo je bez daha. Zatim je dodala: „Danas mi dolazi moja Klara, imamo čas slikanja. Jedva čekam.“
U trenu su nestali bol, utrnulost i bledilo sa njenog lica. Sa osmehom i svojom poslednjom snagom otišla je na čas slikanja. Nekoliko sati kasnije, više nije bila sa nama. Zaista jeste bila spremna – i zaista je svoj život slikala onako kako je želela.
Taj trenutak je za mene bio prekretnica. Shvatila sam koliko znači pružiti podršku onima koji u teškim trenucima nemaju priliku da „slikaju po svom“.
Sećam se i svog prvog dana sa korisnicima BELhospice centra. U stan sam ušla sa doktorkom i medicinskom sestrom. Susret je počeo mirno, a onda su me iznenadile suze člana porodice. Mogla sam da izgovorim samo jedno: „Tu sam za vas. Niste sami.“
S vremenom su se naši susreti pretvorili u radost – i za njih i za mene. U malim pričama iz prošlosti, ispijanju kafe, tišini koju smo delili, pronašla sam duboko ohrabrenje i razumevanje šta znači biti uz nekoga.
Za nas, možda je to malo – razgovor, knjiga, pesma, omiljena serija, topla reč. Za njih, to je podstrek, osmeh i ono najvažnije – osećaj da nisu sami.
Takvi trenuci, koji gledaju tamo gde mnogi okreću glavu i gde sistem često zakaže, obogaćuju i pune ljubavlju. Zato zastanimo, pogledajmo oko sebe i zapitajmo se – šta možemo da damo drugima, čak i onome koga ne poznajemo, a ko možda živi u našem komšiluku i kome bi baš naš osmeh, blagi dodir i topla reč značili sve “ – podelila je sa nama Aleksandra.
I ti možeš biti deo ovakve priče. Volontiraj, doniraj ili podeli ovu priču – jer tvoj osmeh, vreme ili reč podrške nekome mogu značiti ceo svet.