U periodu od 06. do 10. juna 2016. godine BELhospice je organizovao Letnju školu palijativnog zbrinjavanja koja je okupila 40 polaznika, lekara, medicinskih sestara i socijalnih radnika iz domova zdravlja te sekundarnih i tercijarnih nivoa zdravstvenih institucija širom Srbije. Uz učešće 6 predavača, kurs pod nazivom „Palijativno zbrinjavanje: između teorije i prakse“, obuhvatio je sve važne teme u oblasti palijativnog zbrinjavanja uz brojne radionice i razmenu iskustava.
[separator top=“20″]
Na završnoj radionici diskutovani su glavni problemi sa kojima se susreću profesionalci koji rade sa pacijentima kojima je potrebno palijativno zbrinjavanje.
[separator top=“10″]Zaposleni u primarnoj zdravstvenoj zaštiti kao glavne organizacione probleme vide:
- Manjak kadra
- Nekompletnost timova (nemaju soc. radnika, psihologa)
- Nepostojanje standardizacije rada za sva kućna lečenja u Srbiji, jedinstvene medicinske dokumentacije i normativa za palijativno zbrinjavanje
- Nemogućnost prikazivanja usluga svojstvenih palijativnom zbrinjavanju i neprepoznavanje od strane RZZO pojedinih esencijalnih lekova za PZ
- Vozni park: star, nedovoljan
- Nepostojanje negovateljica u sistemu zdravstvene zaštite
[separator top=“10″]U radu sa pacijentom/porodicom najveći problemi su:
- Nerealna očekivanja pacijenta/porodica
- Socijalna problematika i nedovoljna lista pomagala (pelene, kiseonik, antidekubitalni dušeci)
- Nedovoljno stacionarnih jedinica za PZ i birokratska procedura za upućivanje pacijenata u postojeće jedinice
[separator top=“10″]Od sekundarnog i tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite očekuju:
- Da po iscrpljivanju specifičnog lečenja dalju brigu potpuno prepuste lekarima kućnog lečenja(prim. zdravstvene zaštite) koji vode pacijenta, bez nerealnih saveta za dalju terapiju (rehidratacija, polifarmacija itd)
- Bolju edukaciju lekara sekundarnog i tercijarnog nivoa o filozofiji, ciljevima i mogućnostima palijativnog zbinjavanja
- Bolju saradnju, razumevanje
[separator top=“10″]Lekari i medicinske sestre iz ustanova sekundarnog i tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite kao glavne organiacione probleme prepoznaju:
- Nedostatak kadra i prostora
- Nedostatak stimulacije za svoj rad
- Nedovoljnu edukaciju kadra iz sopstvenih službi i iz drugih službi u bolnicama
[separator top=“10″]U radu sa pacijentima i njihovim porodicama najveći problem im je loša saradnja sa porodicama. Od službi primarnog nivoa očekuju da sprovode bolju trijažu pacijenata koje upućuju u jedinice za palijativno zbrinjavanje i bolju edukaciju porodice.
[separator top=“10″]Kurs je akreditovan od strane Zdravstvenog saveta Srbije i finansijski podržan kroz projekat Ambasade Kraljevine Norveške.
[separator top=“80″]